| « Rujan 2024 » | ||||||
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | 1 |
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 |
IN MEMORIAM: BRANKA STANIĆ AL HASSAN (1957. - 2022.)
Umjesto radosnog ispraćaja drage i dugogodišnje kolegice u zasluženu mirovinu, početak ove školske godine zatekao nas je tragičnom viješću o njenom konačnom odlasku. Ispratili smo je na vječni počinak noseći u srcu sjećanje na njezin neugasli osmijeh, blage riječi kojima nas je darivala, dječju razigranost koju je unosila u svoj svakodnevni i odgovorni rad s djecom. Svoje učenike nije htjela razočarati i uskratiti im sebe kao učiteljicu pa je do zadnjega radnog dana bila s njima, zanemarujući i vlastito zdravlje. Nakon završetka nastave došla je i na podjelu svjedodžbi – umanjivala je svoje tegobe, veselila se tuđim uspjesima. Takva je bila naša učiteljica Branka.
Rođena je 20. 4. 1957. godine u Mrzlom Polju, malom selu na Žumberku u općini Jastrebarsko, kao najmlađa od tri kćeri u obitelji Janka i Marte. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je razrednu nastavu 1986. godine. Do dolaska u naš netretićki kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, već je radila u OŠ Kalje Pribić, u OŠ Josip Račić Zagreb te u OŠ Milan Mraović Simić Jastrebarsko. U tadašnjoj OŠ I. G. Kovačić Duga Resa, odnosno današnjoj OŠ Netretić radi najprije U PŠ Završje pa u PŠ Prilišće i konačno u PŠ Zagradci. Gdje god da je radila, Branka je svoju vedrinu i optimizam prenosila kako na nas kolege tako i na generacije svojih učenika i njihovih roditelja. Nesebično je dijelila svoju kreativnost, znanje i savjete. Znala je reći da su psiha i tijelo povezani pa stoga: „Kad ti se plače – plači, kad ti se viče – viči, kad ti se smije – smij se! Osjećaji moraju van, nemoj ih držati u sebi, tako ćeš se najbolje liječiti!“ Na njezinom ispraćaju i nebo je plakalo s nama. S njom je zbornica uvijek bila veselo mjesto koje je ona ispunjavala svojom pozitivnom energijom. Dočekivala nas je s radošću i empatijom, samo se ona svima obraćala sa: „Di si, lepi“ i „Reci, lepi“. Svi smo bili njezini „lepi“. Voljela je ljude i životinje, posebno djecu, peseke i miceke, živo je pripovijedala o svojima i interesirala se za tuđe. Branki zapravo nitko nije bio „tuđi“, svakog je bila spremna zagrliti, nahraniti, razveseliti nečim što bi sama, svojim spretnim i vrijednim rukama stvorila. Amaterski se bavila slikarstvom te je izlagala u Dugoj Resi, a svoj je talent podijelila s nama kroz ilustracije naslovnica prva dva broja školskog lista „Slap“.
Cijeli je Brankin život bio darivanje i ljubav. U ljubavi sa svojim prerano preminulim suprugom Faroukom dobila je i dvoje djece – Martu i Rijada, koji su bili njena sreća i utjeha. U mirovini se željela posvetiti unučici Riji Matiji, preseliti iz gradskog stana u Dugoj Resi u vikendicu u Ladvenjak, dane provoditi u svom zelenom raju, uz Koranu i vrt, odmarati u stolici za ljuljanje. Trebao je to biti naš dar; nismo ga stigli uručiti. Nismo joj stigli uručiti ni buket cvijeća. Nismo joj stigli reći koliko nam je značila. Neizmjerno će nam nedostajati, ali kroz naše uspomene živjet će s nama.
Sjećanja objedinila knjižničarka Branka Starčević
.jpg)
.jpg)
.jpg)
POSLJEDNJI POZDRAVI BRANKI
Draga moja Branka…još uvijek čujem ton i radost Vašeg glasa dok pozdravljate i pitate: “Di si, lepi? Reci, lepi!”
Svi oni izvezeni stolnjaci koji su bili takva strast i zadovoljstvo… Svaka jutarnja kava koja je s Vama bila slađa bez mrve šećera…Nekako još uopće ne mogu vjerovati da ste otišli i niste vise među nama… tako brzo i tako prerano! Po glavi mi se motaju sve Vaše riječi i svi Vaši snovi koji su bili rezervirani za mirovinu… Vise nema tih snova, ali čvrsto vjerujem da ste na divnome mjestu kakvo mi ne možemo zamisliti ovdje na Zemlji. To nas tješi i daje nadu do ponovnog susreta! Vaše dobro srce i Vaša dobra duša moraju primiti nagradu za sve ono što ste dali svima nama koji vas ljubimo. S Vama je sve uvijek bilo lako, lijepo i normalno. Nikada nije bilo problema ni oko čega, kako god drugima odgovara, za sve ste se žrtvovali, samo da bi drugi bili zadovoljni! Taj veseli smijeh i radost srca ostaju zauvijek s nama! Tolike ispričane priče, ljubav koju ste imali za sve nas, svoju djecu, kolegice… Sve to zauvijek ostaje i živi s nama!
Ines Bagarić, vjeroučiteljica
Draga Branka, naša jedinstvena, neponovljiva, svima draga kolegice!
Zadnji dan prvog radnog tjedna, nove školske godine, dok se hodnicima škola širi miris jutarnje kavice i dječja graja – do nas je stigla vijest koja nas je skamenila. Naša Branka, s kojom smo se na idućoj sjednici htjeli pozdraviti i ispratiti ju u zasluženu mirovinu nakon 40 godina u nastavi; naša Branka je zauvijek otišla. Ovako naglo, neočekivano, nedorečeno.
U kolektiv je došla 1987. godine iz rodnog Jastrebarskog, kao mlada djevojka. Ovdje se saživjela sa svojim učenicima, kolegama, mjestom. Ovdje je upoznala supruga Farouka i dobila djecu Martu i Rijada, dva sunca na njezinom obzoru, oko kojih se vrtio čitav njezin svijet. Na oboje izrazito ponosna, često su bili tema razgovora prije odlaska u razred na nastavu. Unučicu Riju Matiju, kao i djecu nećakinje, često nam je pokazivala na fotografijama, divila im se i jednostavno u njima uživala.
A učenici, škola ….. to je posebna priča….
Područna škola Zagradci njezinim dolaskom postala je najtoplija škola, ne u općini, ne u županiji …. na svijetu! Na svome mjestu, tik do prozora, dočekivala bi sve uvijek sa smiješkom, toplom riječi i vrijednim savjetom.
Svako dijete po dolasku u školu bi zagrlila, a svakog roditelja s osmijehom ispratila. Zaista, draga Branka, tu si bila za sve. Nekima ne samo učiteljica, kolegica, već gotovo majka, sestra, baka. Kada smo jednoj učenici rekli da si preminula, rekla je: „Učiteljica Branka je bila jako dobra. Znate li da me je vodila na klizanje i kupila mi veliki balon s helijem?“
Voljela si druženja s učenicima, roditeljima, učiteljima. Organizirala bi brojne radionice, pritom uvijek puna šarenih ideja za izradu ukrasa za razred ili pano. Svake slobodne minute bila si zaokupljena nečim, ako ničim drugim onda šlinganjem stolnjaka nekome za poklon. Na sve si mislila i svima se davala – neizmjerno darežljiva, nesebična, suosjećajna.
Svima nam je neizmjerno teško da se s tobom nismo mogli pozdraviti u lijepoj, svečanoj, veseloj atmosferi, uručujući ti novi stolac za ljuljanje, u kojem bi uživala čitajući, s pogledom na vrt i Koranu u svojoj vikendici. Ne možemo ti niti uručiti veliki buket cvijeća i zahvaliti ti za sve što svatko od nas nosi u srcu.
Zadovoljiti se, na žalost moramo s ovakvim pozdravom.
Draga Branka, veliko ti hvala od svih nas, od svake kolegice i svakog kolege, što si oplemenila našu radnu svakodnevicu. Hvala i od generacija i generacija učenika u koje si utkala dio sebe, kako bi postali bolji ljudi. Osobe kao ti, izrazito su rijetke.
Svoju mirovinu uživat ćeš među zvijezdama, napokon bezbrižna u miru i bez boli.
Zbogom, draga kolegice!
Ana Gašljević Riđanec, učiteljica njemačkog jezika
Draga Branka,
ovaj prvi tjedan nastave umjesto da je pun veselja, žamora i ponovnog druženja, nekako je prazan… Dolazim kao i uvijek u četvrtak u Vaše Zagradce, a u školi muk, nekako neobično, nema Vašeg smijeha i veselog pozdrava: „Bok, micica, kako tvoja dječica? Kako tvoja četveronožna mezimica?“ Ok, znam u mirovini ste, promjena, idemo u nove avanture, život ide dalje… A onda šok: „Nema je više; napustila nas je zauvijek, nije samo otišla sa svojim pesekima i micikama u svoju kućicu da uživa u svom miru, uz peć i pečene pole!“
Odbrojavali ste mjesece, tjedne, a pred kraj i križali dane, sate i maštali o tome kako će biti sljedeće godine na ovaj dan! I sanjarili o svojoj zasluženoj mirovini; veselili ste se svakom „zadnjem“ u školi znajući da će sljedeće godine biti samo Vaše, bez obaveza u školi i oko škole; ne znajući da netko ima drugačiji plan….
Zajedno smo isprobavali Vaše „lažne“ kesten torte i „lažni“ ledeni vjetar, ispijali čaj ili kavicu; veselili se Vašoj unuci i nećacima, pričali o Vašoj Marti i Rijadu….
Zadnji tjedan nastave smo zajedno s Mimom planirali kako ćete janjca okrenuti; ahh… Na žalost, taj dan nije došao! Ne mogu vjerovati da se nismo oprostili onako kako je trebalo biti, da Vam se nismo zahvalili na svakoj Vašoj toploj riječi, svakom osmijehu, zagrljaju; da neću moći doći u posjet u Vaš novi dom….
Ovakav nenadani odlazak nas je sve pogodio. Vi ste bili kao dobri duh cijelog našeg kolektiva koji je u svakome vidio samo dobro; svima ste bili tu kad je trebalo…
Žalosno da smo svi ovdje da Vas pozdravimo i da se ovako oprostimo, a ne u školi; na sjednici.
Draga Branka, ostat ćete uvijek dio nas; dio mene; neću Vas zaboraviti. Volim Vas!
Vaša Barbara
Barbara Kosmač, učiteljica engleskog jezika
Pošalji prijatelju
IN MEMORIAM: BRANKA STANIĆ AL HASSAN (1957. - 2022.)
Umjesto radosnog ispraćaja drage i dugogodišnje kolegice u zasluženu mirovinu, početak ove školske godine zatekao nas je tragičnom viješću o njenom konačnom odlasku. Ispratili smo je na vječni počinak noseći u srcu sjećanje na njezin neugasli osmijeh, blage riječi kojima nas je darivala, dječju razigranost koju je unosila u svoj svakodnevni i odgovorni rad s djecom. Svoje učenike nije htjela razočarati i uskratiti im sebe kao učiteljicu pa je do zadnjega radnog dana bila s njima, zanemarujući i vlastito zdravlje. Nakon završetka nastave došla je i na podjelu svjedodžbi – umanjivala je svoje tegobe, veselila se tuđim uspjesima. Takva je bila naša učiteljica Branka.
Rođena je 20. 4. 1957. godine u Mrzlom Polju, malom selu na Žumberku u općini Jastrebarsko, kao najmlađa od tri kćeri u obitelji Janka i Marte. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je razrednu nastavu 1986. godine. Do dolaska u naš netretićki kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, već je radila u OŠ Kalje Pribić, u OŠ Josip Račić Zagreb te u OŠ Milan Mraović Simić Jastrebarsko. U tadašnjoj OŠ I. G. Kovačić Duga Resa, odnosno današnjoj OŠ Netretić radi najprije U PŠ Završje pa u PŠ Prilišće i konačno u PŠ Zagradci. Gdje god da je radila, Branka je svoju vedrinu i optimizam prenosila kako na nas kolege tako i na generacije svojih učenika i njihovih roditelja. Nesebično je dijelila svoju kreativnost, znanje i savjete. Znala je reći da su psiha i tijelo povezani pa stoga: „Kad ti se plače – plači, kad ti se viče – viči, kad ti se smije – smij se! Osjećaji moraju van, nemoj ih držati u sebi, tako ćeš se najbolje liječiti!“ Na njezinom ispraćaju i nebo je plakalo s nama. S njom je zbornica uvijek bila veselo mjesto koje je ona ispunjavala svojom pozitivnom energijom. Dočekivala nas je s radošću i empatijom, samo se ona svima obraćala sa: „Di si, lepi“ i „Reci, lepi“. Svi smo bili njezini „lepi“. Voljela je ljude i životinje, posebno djecu, peseke i miceke, živo je pripovijedala o svojima i interesirala se za tuđe. Branki zapravo nitko nije bio „tuđi“, svakog je bila spremna zagrliti, nahraniti, razveseliti nečim što bi sama, svojim spretnim i vrijednim rukama stvorila. Amaterski se bavila slikarstvom te je izlagala u Dugoj Resi, a svoj je talent podijelila s nama kroz ilustracije naslovnica prva dva broja školskog lista „Slap“.
Cijeli je Brankin život bio darivanje i ljubav. U ljubavi sa svojim prerano preminulim suprugom Faroukom dobila je i dvoje djece – Martu i Rijada, koji su bili njena sreća i utjeha. U mirovini se željela posvetiti unučici Riji Matiji, preseliti iz gradskog stana u Dugoj Resi u vikendicu u Ladvenjak, dane provoditi u svom zelenom raju, uz Koranu i vrt, odmarati u stolici za ljuljanje. Trebao je to biti naš dar; nismo ga stigli uručiti. Nismo joj stigli uručiti ni buket cvijeća. Nismo joj stigli reći koliko nam je značila. Neizmjerno će nam nedostajati, ali kroz naše uspomene živjet će s nama.
Sjećanja objedinila knjižničarka Branka Starčević
POSLJEDNJI POZDRAVI BRANKI
Draga moja Branka…još uvijek čujem ton i radost Vašeg glasa dok pozdravljate i pitate: “Di si, lepi? Reci, lepi!”
Svi oni izvezeni stolnjaci koji su bili takva strast i zadovoljstvo… Svaka jutarnja kava koja je s Vama bila slađa bez mrve šećera…Nekako još uopće ne mogu vjerovati da ste otišli i niste vise među nama… tako brzo i tako prerano! Po glavi mi se motaju sve Vaše riječi i svi Vaši snovi koji su bili rezervirani za mirovinu… Vise nema tih snova, ali čvrsto vjerujem da ste na divnome mjestu kakvo mi ne možemo zamisliti ovdje na Zemlji. To nas tješi i daje nadu do ponovnog susreta! Vaše dobro srce i Vaša dobra duša moraju primiti nagradu za sve ono što ste dali svima nama koji vas ljubimo. S Vama je sve uvijek bilo lako, lijepo i normalno. Nikada nije bilo problema ni oko čega, kako god drugima odgovara, za sve ste se žrtvovali, samo da bi drugi bili zadovoljni! Taj veseli smijeh i radost srca ostaju zauvijek s nama! Tolike ispričane priče, ljubav koju ste imali za sve nas, svoju djecu, kolegice… Sve to zauvijek ostaje i živi s nama!
Ines Bagarić, vjeroučiteljica
Draga Branka, naša jedinstvena, neponovljiva, svima draga kolegice!
Zadnji dan prvog radnog tjedna, nove školske godine, dok se hodnicima škola širi miris jutarnje kavice i dječja graja – do nas je stigla vijest koja nas je skamenila. Naša Branka, s kojom smo se na idućoj sjednici htjeli pozdraviti i ispratiti ju u zasluženu mirovinu nakon 40 godina u nastavi; naša Branka je zauvijek otišla. Ovako naglo, neočekivano, nedorečeno.
U kolektiv je došla 1987. godine iz rodnog Jastrebarskog, kao mlada djevojka. Ovdje se saživjela sa svojim učenicima, kolegama, mjestom. Ovdje je upoznala supruga Farouka i dobila djecu Martu i Rijada, dva sunca na njezinom obzoru, oko kojih se vrtio čitav njezin svijet. Na oboje izrazito ponosna, često su bili tema razgovora prije odlaska u razred na nastavu. Unučicu Riju Matiju, kao i djecu nećakinje, često nam je pokazivala na fotografijama, divila im se i jednostavno u njima uživala.
A učenici, škola ….. to je posebna priča….
Područna škola Zagradci njezinim dolaskom postala je najtoplija škola, ne u općini, ne u županiji …. na svijetu! Na svome mjestu, tik do prozora, dočekivala bi sve uvijek sa smiješkom, toplom riječi i vrijednim savjetom.
Svako dijete po dolasku u školu bi zagrlila, a svakog roditelja s osmijehom ispratila. Zaista, draga Branka, tu si bila za sve. Nekima ne samo učiteljica, kolegica, već gotovo majka, sestra, baka. Kada smo jednoj učenici rekli da si preminula, rekla je: „Učiteljica Branka je bila jako dobra. Znate li da me je vodila na klizanje i kupila mi veliki balon s helijem?“
Voljela si druženja s učenicima, roditeljima, učiteljima. Organizirala bi brojne radionice, pritom uvijek puna šarenih ideja za izradu ukrasa za razred ili pano. Svake slobodne minute bila si zaokupljena nečim, ako ničim drugim onda šlinganjem stolnjaka nekome za poklon. Na sve si mislila i svima se davala – neizmjerno darežljiva, nesebična, suosjećajna.
Svima nam je neizmjerno teško da se s tobom nismo mogli pozdraviti u lijepoj, svečanoj, veseloj atmosferi, uručujući ti novi stolac za ljuljanje, u kojem bi uživala čitajući, s pogledom na vrt i Koranu u svojoj vikendici. Ne možemo ti niti uručiti veliki buket cvijeća i zahvaliti ti za sve što svatko od nas nosi u srcu.
Zadovoljiti se, na žalost moramo s ovakvim pozdravom.
Draga Branka, veliko ti hvala od svih nas, od svake kolegice i svakog kolege, što si oplemenila našu radnu svakodnevicu. Hvala i od generacija i generacija učenika u koje si utkala dio sebe, kako bi postali bolji ljudi. Osobe kao ti, izrazito su rijetke.
Svoju mirovinu uživat ćeš među zvijezdama, napokon bezbrižna u miru i bez boli.
Zbogom, draga kolegice!
Ana Gašljević Riđanec, učiteljica njemačkog jezika
Draga Branka,
ovaj prvi tjedan nastave umjesto da je pun veselja, žamora i ponovnog druženja, nekako je prazan… Dolazim kao i uvijek u četvrtak u Vaše Zagradce, a u školi muk, nekako neobično, nema Vašeg smijeha i veselog pozdrava: „Bok, micica, kako tvoja dječica? Kako tvoja četveronožna mezimica?“ Ok, znam u mirovini ste, promjena, idemo u nove avanture, život ide dalje… A onda šok: „Nema je više; napustila nas je zauvijek, nije samo otišla sa svojim pesekima i micikama u svoju kućicu da uživa u svom miru, uz peć i pečene pole!“
Odbrojavali ste mjesece, tjedne, a pred kraj i križali dane, sate i maštali o tome kako će biti sljedeće godine na ovaj dan! I sanjarili o svojoj zasluženoj mirovini; veselili ste se svakom „zadnjem“ u školi znajući da će sljedeće godine biti samo Vaše, bez obaveza u školi i oko škole; ne znajući da netko ima drugačiji plan….
Zajedno smo isprobavali Vaše „lažne“ kesten torte i „lažni“ ledeni vjetar, ispijali čaj ili kavicu; veselili se Vašoj unuci i nećacima, pričali o Vašoj Marti i Rijadu….
Zadnji tjedan nastave smo zajedno s Mimom planirali kako ćete janjca okrenuti; ahh… Na žalost, taj dan nije došao! Ne mogu vjerovati da se nismo oprostili onako kako je trebalo biti, da Vam se nismo zahvalili na svakoj Vašoj toploj riječi, svakom osmijehu, zagrljaju; da neću moći doći u posjet u Vaš novi dom….
Ovakav nenadani odlazak nas je sve pogodio. Vi ste bili kao dobri duh cijelog našeg kolektiva koji je u svakome vidio samo dobro; svima ste bili tu kad je trebalo…
Žalosno da smo svi ovdje da Vas pozdravimo i da se ovako oprostimo, a ne u školi; na sjednici.
Draga Branka, ostat ćete uvijek dio nas; dio mene; neću Vas zaboraviti. Volim Vas!
Vaša Barbara
Barbara Kosmač, učiteljica engleskog jezika
Pošalji prijatelju
